Kako je jedan od važnih ciljeva projekta „Iz bakine škrinjice“ prisjećanje na zaboravljene priče iz prošlosti tako je ove godine veći dio manifestacije vezan uz Staru Sušicu i  obilježavanje značajne obljetnice 250- godina od početka rada staklane u Staroj Sušici.

Stara Sušica idilično je malo mjesto u općini Ravna Gora. Iako je Dvorac, koji je i dandanas glavna atrakcija i simbol mjesta, dokaz da je na ovim prostorima i ranije bilo života, ipak, ozbiljna prometna valorizacija započela je početkom 18. stoljeća izgradnjom Karoline, koja je otvorila nove razvojne mogućnosti i imala presudnu ulogu u razvitku mjesta.
Sušica se najprije zvala Ponte Sušica, u prijevodu Sušica na mostu, i bila je većim dijelom plemićki posjed,  a u jednom je trenutku imala najviše stanovnika u današnjoj općini Ravna Gora. Među prvima u Hrvatskoj imala je staklanu, razvijeno obrtništvo, tu je radila i pilana, a zanimljivo je da su počeci crkve na ovim prostorima vezani upravo uz Staru Sušicu . Prema popisu iz 1773. godine u Sušici je živjelo 97 osoba, u Ravnoj Gori 66, a na Starom Lazu svega 17 osoba. Zanimljivo je da su tada svi stanovnici Starog Laza živjeli od poljoprivrede, od stočarstva i obrađivanja zemlje živjelo je  63 posto Ravnogoraca dok je u Staroj Sušici bavljenje poljoprivredom bilo tek dodatno zanimanje. Sušičani su bili stolari, kolari, staklari ili radnici u pilani.

Gradnja Karoline započela je 1726. puštena je u promet 1727. godine, a svečano otvorenje bilo je 16. rujna 1728. kada je, putujući iz Rijeke prema Bakru, njome prošao austrougarski car Karlo VI po kome je prometnica i dobila ime. Promet na Karolini se odvijao  mulama, konjima i volovima. Stanovnici koji su se naseljavali uz Karolinu zarađivali su i od prijevoznih usluga koje su plaćali tadašnji trgovci.

Staklana u Staroj Sušici osnovana je 1764. godine po nalogu carice Marije Terezije. Osnivač i vlasnik je bio češki staklarski majstor Franjo Antun Holub. U Češkoj se u to vrijeme vode ratovi pa znamenita češka staklarska proizvodnja doživljava veliku krizu,  stoga Marija Terezija seli  staklarne u Gorski kotar, koji se u to vrijeme smatra jednim od  najpogodnijih područja  za staklarsku proizvodnju,  želeći konkurirati venecijanskom staklu. Zajedno s Holubom u Staru Sušicu dolazi cijela kolonija doseljenika iz Češke. Godine 1763. Franjo Holub je poslao detaljan popis naseljenika, na kojem se (uključivši i članove obitelji) nalazilo 145 osoba i to: 74 muška i 71 ženski član češke doseljeničke kolonije, koja će se nastaniti uz Karolinsku cestu u Ravnoj Gori i Staroj Sušici. Organizator cijelog pothvata je bio Holub, a vođa na putu Anton Ponz. Kolonisti su se naselili u proljeće 1764. godine. Nakon preseljenja, prema jednom popisu starješina obitelji  po zanimanjima, možemo uočiti da se isključivo radilo o stručnim radnicima među kojima nalazimo: staklare, pepeljare, tesare, mlinare, kovače, stolare, remenare,  krojače, lončare, ciglare, bačvare, pivare.itd.. Kasnijim novim raseljavanjem broj Čeha se znatno smanjio, ali neki korijeni sežu do današnjih dana. Češka prezimena koja su se zadržala u ravnogorskom području su Brelih, Kratofil, Leš i Sveticki.
Staklana u Sušici ili glažuta kako su je nazivali stari mještani, nalazila se na sadašnjoj lokaciji jezera. Ruda se kopala na Javorovoj kosi, radnici su kamenje tukli, pretvarali u prašinu, a zatim u staklo. Izrađivala je najraznovrsnije staklene predmete na češki način. U prvo vrijeme uglavnom su to bile čaše, pehari, čašice, boce, ukrasni predmeti. Bilo je tu mnogo kvalitetne robe, ali staklene su ploče bile nečiste i teške. Stoga je Holub nakon nekog vremena prestao s radom na ukrasnim predmetima, a izrađivao je samo staklene ploče i zelene čaše za vodu. Prema Holubovom izvještaju staklana je radila s 10 peći i 10 staklara, ali je još veći broj radnika obavljao sporedne poslove. Čaše i ploče prodavale su se u Egipat, Italiju, Francusku i Španjolsku, dok je najslabiji kupac bila Hrvatska. Holub je umro 1781., a staklarnu je dalje vodila njegova udovica.  Poznat je podatak da je 1784. godine u staklani zaposleno 50 osoba. Staklana u Sušici radila je do 1811.godine i iako nije ispunila nade Marije Terezije i nije mogla konkurirati venecijanskom staklu , ipak je razvila veliku značajnu djelatnost u ovim krajevima.