vijesti

Priče iz bakine škrinjice – Stara Sušica na mostu

8.05.2014

Kako je jedan od važnih ciljeva projekta „Iz bakine škrinjice“ prisjećanje na zaboravljene priče iz prošlosti tako je ove godine veći dio manifestacije vezan uz Staru Sušicu i  obilježavanje značajne obljetnice 250- godina od početka rada staklane u Staroj Sušici.

Stara Sušica idilično je malo mjesto u općini Ravna Gora. Iako je Dvorac, koji je i dandanas glavna atrakcija i simbol mjesta, dokaz da je na ovim prostorima i ranije bilo života, ipak, ozbiljna prometna valorizacija započela je početkom 18. stoljeća izgradnjom Karoline, koja je otvorila nove razvojne mogućnosti i imala presudnu ulogu u razvitku mjesta.
Sušica se najprije zvala Ponte Sušica, u prijevodu Sušica na mostu, i bila je većim dijelom plemićki posjed,  a u jednom je trenutku imala najviše stanovnika u današnjoj općini Ravna Gora. Među prvima u Hrvatskoj imala je staklanu, razvijeno obrtništvo, tu je radila i pilana, a zanimljivo je da su počeci crkve na ovim prostorima vezani upravo uz Staru Sušicu . Prema popisu iz 1773. godine u Sušici je živjelo 97 osoba, u Ravnoj Gori 66, a na Starom Lazu svega 17 osoba. Zanimljivo je da su tada svi stanovnici Starog Laza živjeli od poljoprivrede, od stočarstva i obrađivanja zemlje živjelo je  63 posto Ravnogoraca dok je u Staroj Sušici bavljenje poljoprivredom bilo tek dodatno zanimanje. Sušičani su bili stolari, kolari, staklari ili radnici u pilani.

Gradnja Karoline započela je 1726. puštena je u promet 1727. godine, a svečano otvorenje bilo je 16. rujna 1728. kada je, putujući iz Rijeke prema Bakru, njome prošao austrougarski car Karlo VI po kome je prometnica i dobila ime. Promet na Karolini se odvijao  mulama, konjima i volovima. Stanovnici koji su se naseljavali uz Karolinu zarađivali su i od prijevoznih usluga koje su plaćali tadašnji trgovci.

Staklana u Staroj Sušici osnovana je 1764. godine po nalogu carice Marije Terezije. Osnivač i vlasnik je bio češki staklarski majstor Franjo Antun Holub. U Češkoj se u to vrijeme vode ratovi pa znamenita češka staklarska proizvodnja doživljava veliku krizu,  stoga Marija Terezija seli  staklarne u Gorski kotar, koji se u to vrijeme smatra jednim od  najpogodnijih područja  za staklarsku proizvodnju,  želeći konkurirati venecijanskom staklu. Zajedno s Holubom u Staru Sušicu dolazi cijela kolonija doseljenika iz Češke. Godine 1763. Franjo Holub je poslao detaljan popis naseljenika, na kojem se (uključivši i članove obitelji) nalazilo 145 osoba i to: 74 muška i 71 ženski član češke doseljeničke kolonije, koja će se nastaniti uz Karolinsku cestu u Ravnoj Gori i Staroj Sušici. Organizator cijelog pothvata je bio Holub, a vođa na putu Anton Ponz. Kolonisti su se naselili u proljeće 1764. godine. Nakon preseljenja, prema jednom popisu starješina obitelji  po zanimanjima, možemo uočiti da se isključivo radilo o stručnim radnicima među kojima nalazimo: staklare, pepeljare, tesare, mlinare, kovače, stolare, remenare,  krojače, lončare, ciglare, bačvare, pivare.itd.. Kasnijim novim raseljavanjem broj Čeha se znatno smanjio, ali neki korijeni sežu do današnjih dana. Češka prezimena koja su se zadržala u ravnogorskom području su Brelih, Kratofil, Leš i Sveticki.
ostaci rude, stakla i staklenih predmeta iz staklane u Staroj SusiciStaklana u Sušici ili glažuta kako su je nazivali stari mještani, nalazila se na sadašnjoj lokaciji jezera. Ruda se kopala na Javorovoj kosi, radnici su kamenje tukli, pretvarali u prašinu, a zatim u staklo. Izrađivala je najraznovrsnije staklene predmete na češki način. U prvo vrijeme uglavnom su to bile čaše, pehari, čašice, boce, ukrasni predmeti. Bilo je tu mnogo kvalitetne robe, ali staklene su ploče bile nečiste i teške. Stoga je Holub nakon nekog vremena prestao s radom na ukrasnim predmetima, a izrađivao je samo staklene ploče i zelene čaše za vodu. Prema Holubovom izvještaju staklana je radila s 10 peći i 10 staklara, ali je još veći broj radnika obavljao sporedne poslove. Čaše i ploče prodavale su se u Egipat, Italiju, Francusku i Španjolsku, dok je najslabiji kupac bila Hrvatska. Holub je umro 1781., a staklarnu je dalje vodila njegova udovica.  Poznat je podatak da je 1784. godine u staklani zaposleno 50 osoba. Staklana u Sušici radila je do 1811.godine i iako nije ispunila nade Marije Terezije i nije mogla konkurirati venecijanskom staklu , ipak je razvila veliku značajnu djelatnost u ovim krajevima.